Isto sam osjećala i ja. Po prirodi sam samostalna. Kroz život sam narasla u nekoga tko sve može solo. Sve mogu. Sve hoću. I ništa mi nije problem. I privatno i poslovno. Negdje putem sam prisvojila i uvjerenje kako je nekoga tražiti za pomoć slabost jer to automatski znači da si nesposoban?!

“Uzdaj se use i u svoje kljuse!” sam uvijek s ponosom isticala.

U svakodnevici je to izgledalo tako da sam svoje slobodno vrijeme provodila uglavnom SAMA. Sama sam rado išla u Shopping. Sama sam sjela na čaj. Sama sam si sređivala stvari oko auta. Sama sam vodila brigu oko zdravlja. Sama sam slagala prehranu i kuhala. Kada nisam imala novaca sama sam i vježbala. Čak sam znala sama otići i na putovanje. I na plažu.  Sama sam si otvarala vrata u restoranu. Sama sam si nosila kofere. Sama sam si kopčala narukvicu na ruci. Sama bih si vezala haljinu na leđima. #thepointistaken.

Preuzimaš li i ti na sebe sav posao zato što se jedino na sebe možeš osloniti?

U poslu sam preuzimala na sebe sve što mi se reklo da odradim. I što nije. Iz straha da ne ispadne da ne želim raditi. Da ne izgubim posao. Da ne ispadnem nedovoljno dobra. Iz potrebe da se dokažem. 

Nisam znala reći ne. Uglavnom sam sve obaveze preuzimala na sebe jer sam se jedino na sebe mogla osloniti. Jedino tako sam bila mirna. Tako sam mogla biti sigurna da je posao dobro odrađen. Ništa mi nije bio problem. I sve sam mogla. Ako je trebalo raditi 12 sati dnevno, sedam dana u tjednu, radila sam. Nosila sam posao doma. Radila sam navečer. Po noći. Za vikend. Svetak i petak.

I tako je #bitisamostalna postao moj način života. I mindset. Ništa loše u tome nisam vidjela. Čak ni onda kada mi je zdravlje trpjelo. 

I danas, u svijetu u kojem ljudi ne znaju biti sami i ne vole svoje vlastito društvo, ta moja navika samostalnosti i moći bivanja sama sa sobom (činilo mi se) nije bila loša. Sve dok nije otišla u ekstrem. Ništa što završi u nekoj krajnosti nije dobro za nas.

Moraš li i u partnerskom odnosu sve solo? 

Kada sam ušla u vezu dogodile su mi se situacije gdje sam primijetila kako se osjećam loše kada mi ON hoće nositi kofer. Kada pospremi kuhinju. Opere moju odjeću. Ili se pobrine za moj auto. Pojednostavljeno rečeno – kada mi ponudi bilo kakvu pomoć?! A potajno sam osjećala olakšanje. Jer sam imala podršku. No. Očito je. Nisam se znala ponašati u vezi. U partnerstvu. U timu. S druge strane, meni nije bio problem njemu pomoći. Skuhati večeru. Odvesti ga na aerodrom. Jednostavno biti uz njega. 

Znači li to, da ako se oslonimo na nekoga, da nismo samostalni?

U svemu tome uhvatio me i strah od gubitka nesamostalnosti. I neovisnosti. Odjednom sam imala nekoga tko mi nosi kofer. Otvara vrata. Skuha ručak. Obavi nabavu. Pomogne oko auta. Iako sam htjela zdrav, podržavajući (i ravnopravan) odnos, kada mi se dogodio, paralizirala sam se.

Kada sam prepoznala da sam sama sebi prepreka odlučila samo to promijeniti. Maknuti se samoj sebi s puta. Shvatila sam da ako mi ON pomogne ne znači da sam manje sposobna. Niti da postajem ovisna o njemu. Niti da gubim dio sebe. Shvatila sam da zdrav partnerski odnos znači prije svega timski rad. Timski rad u kojem se dogovara. Komunicira. Planira. Raspoređuje prema kapacitetima. I mogućnostima. U datom trenutku. Suživot u kojem imaš oslonac. U kojem druga strana potegne kada ti ne možeš. I obrnuto. I to je sve dobro i to je sve život. Jer čovjek nije pusti otok. I prirodno je surađivati. Pomagati si. Ići naprijed i rasti #zajedno. 

If you want to go fast, go alone. If you want to go far, go together

Kroz razgovor s drugima shvatila sam kako mnogi to danas rade. Ufuramo se u taj mindset samostalnosti i tada postanemo sami sebi prepreka. Zatvaramo se u svoj #bubble da nam nitko ne treba i da sve možemo sami. Još ako nosimo emotivnu povredu iz nekog odnosa tada je taj zid između nas i svijeta još veći. 

Ljudima, koji nas okružuju, emitiramo lažnu sliku o sebi, našoj neustrašivosti, pa čak i superiornosti. Istodobno bivajući usamljeni. Jer čovjek je društveno biće. Koje ima potrebu davati i primati. A kada smo na takvoj distanci ne možemo nikoga pustiti u život jer šaljemo poruku da nam nitko i ne treba. A ono što zbližava ljude su situacije. Situacije u kojima si pomažemo i jedni smo tu za druge.

Je li naša visoka samostalnost u poslu garancija uspjeha?

Nije. Ali je garancija #burnouta. Na poslu imamo puno odgovornosti. Imamo osjećaj da ništa ne stižemo. Stres nas obuzima na svim razinama. Ne znamo se opustiti. Stalno se žalimo da imamo puno posla. Da je sve na nama. Da sve moramo sami. Umjesto da zastanemo. Pogledamo u sebe. I oko sebe. Da se zapitamo jesmo li si možda sami djelomično stvorili takav tempo i okruženje? Jer smo naučili  #bitisamostalni. Neovisni. Jer “možemo sve sami”. Jer “ne treba nam ničija pomoć”. Neugodno nam je pitati. Pokazati da ne znamo. Ili da smo pogriješili. I tako smo druge naučili.

Na nama je da se pobrinemo da se to promijeni. Da pitamo za pomoć. Da kažemo da ne možemo iznad svojih kapaciteta. Da predložimo reorganizaciju ili da u konačnici promijenimo posao. Jer naš život je naša odgovornost. 

P.S. ključ je u balansu. Raditi stvari samostalno uz povremenu suradnju i podršku. I tada, samo nebo je granica.