Kako izazove pretvoriti u prilike?

sij 24, 2021 | Blog

  • Koliko puta su vas odbili? Na razgovoru za posao? Na projektu?
  • Koliko često ste (bili) okruženi kolegama s kojima imate lošu komunikaciju? Ili osjećaj da ne možete računati na njega/nju?
  • Koliko puta vaša ideja nije prošla jer nekome nije bila interesantna?
  • Koliko puta vam je zdravlje trpjelo radi rada vikendom? Svetkom i petkom? Koliko odnosa ste izgubili radi toga?
  • Koliko puta ste čuli “Ne”, “Ne znaš”, “Nisi za ovo”?
  • Koliko puta ste uložili sve što ste mogli i jednostavno niste uspjeli?
  • Koliko, koliko, koliko? Nastavite svoj niz.

Što nam je pandemija sve donijela? S čime nas je suočila?

Prema mojem iskustvu, većina nas je prošla ili prolazi ove i još mnoge druge situacije. Situacije koje jednostavno nisu ugodne. Koje nas bole. Natjeraju da se ponekad osjećamo bespomoćno. Uplašeno. Frustrirano. I bez rješenja. #jerživotjeto

I što tada? Kako pristupiti tome što nam se događa? Kako izazove pretvoriti u prilike?

U trenutku kada nam se to nešto događa boli nas. U stresu smo. Ne možemo jasno vidjeti situaciju. Niti donositi (dobre) odluke. I ne moramo. Ne moramo ništa. I to je okej. Jer ljudi smo. Tada je najvažnije proživjeti sve emocije koje nam se događaju. Svatko na svoj način. I pustiti da traje koliko treba. Tek nakon toga smo spremni za iduće korake.

Pisala sam zahvalnosti za prošlu godinu. Zahvalila na svemu dobrom. Ali! I na svemu lošem. Odjednom me zapljusnula totalno nova perspektiva. Ispalo je da me svaki  “negativan” događaj odveo direktno prema pozitivnom ishodu. Prema ovome gdje sam sada. U tim trenucima nisam mogla to znati. Iako se te situacije nisu činile pozitivne. Birala sam im tako pristupati. Svakoj od njih.


Što se točno događalo?

 

  • Odbijanje prijedloga za suradnju okrenuo me novim prilikama i odveo prema Growt Mindset Coaching certifikaciji. Naučila sam jako puno toga. Upoznala nevjerojatne ljude. I ostvarila još jedan kvalitetan certifikat. 
  • Prvi #burnout doveo me do spoznaje kako trebam početi reducirati projekte i angažmane da bih imala više vremena za sebe. Da (više) ne moram govoriti #yestoall projektima. I da je vrijeme da radim isključivo ono što istinski volim. I u čemu sam najbolja. 
  • Drugi #burnout doveo me do spoznaje kako (itekako) možemo pregorjeti kada radimo ono što volimo. Na temelju toga sam jasnije postavila standarde i granice za svoj posao.
  • Rad na jednom digitalnom projektu (na kojem ništa nije išlo po planu) me istrenirao istinskom strpljenju. I prihvaćanju. Da je za sve (kvalitetno) potrebno vrijeme. I da stvari i situacije – jednostavno idu svojim tempom. To mi je jako pomoglo u procesu rada na vlastitom webu.
  • Preseljenje u uži dio grada dovelo me do otežanog disanja. To me dovelo do bolnice. Gdje sam dobila loše nalaze. Nalaze pluća. I tada. Sve je stalo. To me dovelo do istinskog prihvaćanja vlastite smrtnosti. I sebe takvom kakvom jesam. Razotkrila sam se napokon. Sebi. I drugima. To me motiviralo da kažem ne. Svemu što nije dobro za mene. To mi je pomoglo u otkrivanju sebe na webu i u online svijetu. Gdje pričam svoju priču. Takva kakva je.
  • Komplikacije i izazovi na poslu su me doveli do toga da kažem ne. I odlučim ići dalje svojim putem. Da završim to poglavlje kako bih mogla započeti novo. Ovo novo gdje sam sada.
  • Pandemija i potresi su me podsjetili kako je svaki trenutak dragocjen. Da stvari ne trebamo odgađati. To me dovelo do lansiranja weba. Podsjetili su me i da je u ljudima sve. To me dovelo do novih suradnji.

Ni jednu od ovih situacija nisam mogla kontrolirati. #jerživot
Ali mogla sam sebe. Svoj pogled na to. I svoje odluke i poteze. 

I dogodilo se. Novi posao je tu. I web je tu. Iskren. Autentičan. A ja spremna za nove izazove. Jer.

Sve nas priprema da budemo ono što trebamo biti. 

Svi ovi događaji, naizgled nepovezani, sada čine jednu skladnu cjelinu. I zbog njih sam sada ovdje. Je li bilo lako? Nije. Je li ponekad boljelo? Itekako. Jesam li znala u svakom od navedenih situacija što ću iduće učiniti? Ne.

Ali sam se vodila vjerom. Vjerom da se sve odvija za moje najveće dobro. Gledala sam što mogu sljedeće učiniti s obzirom na situaciju u kojoj sam se našla. Svaki put iznova bih se pitala što mogu naučiti iz svega? Što propuštam. Što ne vidim? Kakav ishod želim za sebe?  Na što imam utjecaj? Što mogu učiniti drugačije? I išla sam dan po dan. S vjerom da će biti sve najbolje za mene.

Je li bilo trenutaka da ne znam kuda idem. Oh da! 

Ipak. Stigla sam. Točno tamo gdje sam trebala biti. Sretna. Mirna. I zahvalna. Uzbuđena bog svega što dolazi. Iako je godina završila tako kako je. Jednako kao što je počela. Puna neizvjesnosti. Stresa. Nepredvidivosti. I boli. Kod mnogih. 

 

Ali, moje iskustvo mi je potvrdilo. Opet iznova. Da nakon svake oluje dolazi mir. No, nekada treba strpljivo čekati.

I vjerovati. Nekada dulje. Nekada kraće. Jer sve prođe. I ovo će proći. 


Život nije ono što nam se događa. On je ono kako mi gledamo na njega. I to mislim (između ostalog) kada kažem da – život nije ono što su nas učili, već da puno je ljepši. 

  • Znači li to da će sve uvijek biti idealno? Apsolutno ne. 
  • Znači li to da će uvijek biti lako? Ne.
  • Hoće li (ponekad) boljeti? Itekako. 
  • Hoće li život uvijek biti fer? Neće.   

Što to onda znači?

To znači da ono što uvijek imamo je vjera. Vjera u viši smisao. Vjera u sebe. Vjera u dobro. Vjera da nakon oluje dolazi mir. Vjera u ljude.
I perspektivu da je sve zapravo u tome.

Vodi li nas težak put prema onome što je dobro za nas?

Do nas je koji će odgovor biti.

Vjerujem u tebe.
T.