Faith & Optimism

Tea, u što si vjerovala i u što vjeruješ danas, na ovome putu poduzetništva u koje si se uputila? Što te dovelo do ovoga što danas živiš?

Promjena je krenula s osjećajem da sam na putu koji nije moj. I taj osjećaj postajao je sve glasniji. Najprije sam oprezno krenula s blogom, a prava prekretnica se dogodila kada sam iz klasičnog radnog odnosa odlučila prijeći u poduzetništvo i raditi full-time za sebe. I tu se prvi put javio onaj poznati egzistencijalni strah. I iako sam se osjećala kao da pojma nemam što radim, vjerovala sam da ću se snaći.

U jačanju tog uvjerenja pomoglo mi je podsjećanje na sve situacije u prošlosti u kojima sam se do sada snašla. Bez obzira na uvjete. Rekla bih da je to povezano s mojim stavom da živimo u prijateljskom svemiru. Einstein je rekao da je najvažnija odluka koju svaki čovjek mora donijeti u svom životu – odluka živi li u prijateljskom ili neprijateljskom svemiru. Još od djetinjstva i odgoja, to uvjerenje da živimo u prijateljskom svemiru je duboko usađeno u mene.

Na primjer, sjećam se da mi je polaganje vozačkog ispita u autoškoli bilo jedno od strašnijih i stresnijih iskustava. Na poligonu, tijekom prvog dijela ispita, noga mi se toliko tresla na kvačilu i ruka na mjenjaču, da sam imala osjećaj kao da se cijeli auto trese zajedno sa mnom (kao i da to svi izvana vide). Kasnije sam, u istom raspoloženju, skoro skrenula u zabranjeni smjer. No cijelo to vrijeme (pala, ne pala), vjerovala sam da su te okolnosti, taj ispitivač, uvjeti na cesti – ZA mene, a ne PROTIV mene. Uz takav stav, dogodio se i cijeli niz prijateljskih sitnica – instruktor je u pravom trenutku prišapnuo uputu, ispitivač se nasmijao da razbije stres i kada smo napokon ponovno stigli na poligon rekao – “Ja znam da će Tea vježbati još sa svojim roditeljima – evo potvrda o uspješno položenom ispitu.”

Danas vozim s jednog poslovnog treninga u Poreču na drugi u Zadru i istovremeno vjerujem da su ljudi i događaji koji nam se događaju – ZA nas, a ne PROTIV nas. Ako ih pokušamo staviti na papir, svatko od nas ima puno takvih primjera koji su potvrda da imamo svaki razlog vjerovati u sebe i u vlastitu sposobnost da ćemo se znati nositi sa svim što se dogodi. Vjera u sebe – mislim da sam zbog nje danas tu gdje jesam.  

Personal Responsibility

 Što za tebe znači osobna odgovornost i koliko je ona važna u tvom poslu?

Mislim da je ona presudna. Stvari koje mi se događaju, one dobre i loše, gledam jednako. A to je da sam ja ta koja je za njih odgovorna. To ne znači da istovremeno prema sebi nisam nježna i puna razumijevanja. Baš zbog tog unutarnjeg monologa punog razumijevanja nije mi problem preuzeti odgovornost, niti se redovito pitati jesam li mogla bolje, drugačije.

U trenutku kada sam počela preuzimati odgovornost i za uspjehe i za neuspjehe u svom životu – to mi je dalo moć. I toga se nikada ne bih odrekla zato što svaka situacija u kojoj kažem “ja sam odgovorna za ovo” automatski znači da to onda mogu i promijeniti. I to je ta moć. Moć da, ako ponekad i ne možeš utjecati na to što ti se događa, uvijek možeš utjecati na vlastitu reakciju na to što ti se događa. Kada bih počela tražiti izgovore u okolnostima, drugim ljudima, institucijama, globalnoj pandemiji i slično – odrekla bih se i potencijala da napravim nešto po tom pitanju.

Bez obzira na okolnosti, svatko od nas u svakom trenutku može utjecati na barem nekoliko stvari – kako ćemo disati, kako ćemo protumačiti to što nam se događa, kako ćemo reagirati. Preuzimanje odgovornosti je prva stvar kojoj se ja vraćam u svakom koraku svog životnog ili poduzetničkog putovanja.

Creativity and Curiosity

Kako ti vidiš kreativnost?

Dugo sam vjerovala da biti kreativan znači – imati ideje. No, nakon predavanja Davea Birssa na Spark.me konferenciji osvijestila sam da je kreativnost zapravo set vještina. Od imanja ideja, prepoznavanja dobrih ideja, razvoja ideja, prezentacije ideja i generiranja podrške za te iste ideje. To je set vještina koji je nužan da bi neka ideja ili trenutak inspiracije zaživio u ovom svijetu. Ako ideja ne donese vrijednost kroz svoju materijalizaciju onda je to samo ideja koja nema svrhu. S druge strane, kreativnost prepoznajem kao flow. To je onaj trenutak u kojem izgubim pojam o vremenu. Prostor u kojem samo stvaram (obično sadržaj ili strategiju za razvoj brenda).

Na koji način održavaš i njeguješ kreativnost?

Ono što sam naučila je da u prepunom rasporedu rijetko kada imam dobre ideje. Za to mi treba prostor i vrijeme. I zato redovito rezerviram vrijeme za kreativnost. Moja kreativnost treba prostor da bi disala i definitivno joj ne pomaže operativa niti “go, go, go” raspored. Na godišnjoj razini trudim se rezervirati dulje offline periode u trajanju od barem dva tjedna za promišljanje, brainstorming i kreiranje strategije, a na tjednoj se razini trudim isključiti na barem 24 sata. Osjećam da danas nemamo dovoljno vremena za razmišljanje i procesiranje svih informacija kojima smo okruženi, a kamoli biti sami sa svojim mislima. Što nam je svima potrebno. I ako si redovito ne osiguramo to vrijeme, često sve ono što inače volimo i u čemu inače uživamo nam lako počne stvarati stres i ići na živce.

Što radiš kada “ti sve ide na živce”, nemaš inspiracije, a trebaš pripremiti online sadržaj?

Čak i kada nemam inspiracije ili motivacije, u pravilu isporučim ono što sam obećala, samo je to u tom trenutku možda kraće ili se radi o sadržaju koji samo prenamijenim ili pretvorim u malo drugačiji format. Jer, čim počnem nedostatak inspiracije koristiti kao izgovor, vrlo lako upadnem u taj začarani krug davanja izgovora samoj sebi.

Koliko je za tvoj posao važna kreativnost?  Gdje podvlačiš crtu kada je u pitanju “maštanje”?

Moj posao se sastoji i od stvaranja i od realizacije. I oboje je ključno, posebno ako pogledamo zamku u koju kreativci često upadnu – puno ideja i maštanja koje vrlo lako prijeđe u prokrastinaciju. Ono što je meni nužno da bi i poduzetnik i kreativac u meni bili sretni je da sama sebi kažem – e sad je dosta maštanja i brainstorminga. Sad je vrijeme za realizaciju.   

Action and Self – discipline

Spomenula si već samodisciplinu kroz davanje prostora kreativnosti u tebi, bez koje ne možeš. Jesi li je oduvijek imala?

Prije svega, mislim da je samodisciplina jedan od najljepših oblika brige o sebi. Često dijelim primjer studentske razmjene u Njemačkoj. Naime, zatekla sam se na sjeveru Njemačke, u sivom listopadu, bez ikakve to-do liste budući da predavanja nisu bila obavezna. Potpuno spontano odlučila sam iskoristiti puni potencijal te situacije, što se vrlo brzo pretvorilo u četiri tjedna gledanja serija i ležanja u krevetu. U tom periodu naišla sam na primjer o malim izazovima koji kaže: “Obećaj sebi nešto malo i – napravi to.” U trenutku kada napraviš to što si sam sebi obećao to gradi tvoje samopouzdanje i vjeru u sebe. Još uvijek se sjećam jedne situacije te godine u prosincu. Vani je bilo ledeno. Kiša je padala po prozoru u potkrovlju i bilo je neopisivo primamljivo tog jutra ostati u krevetu. Bilo je to krajem tog četvrtog tjedna ležanja u krevetu. Noć ranije obećala sam sama sebi da ću unutar 10 minuta od zvuka alarma izaći iz kreveta. Obukla sam crvenu vestu i bez razmišljanja (i šminke) izašla iz stana na predavanje na kojem nisam razumjela ni riječi. Ali s nevjerojatnim osjećajem entuzijazma. I ponosa. S motivacijom i znatiželjom koje obećanje ću si dati za idući dan. Nakon toga sam si nastavila obećavati jednu malu stvar koju ću napraviti u sljedećem danu. I nastavila sam ispunjavati ta obećanja, taj dogovor sa samom sobom. I malo po malo sam ponovno počela vjerovati da, kada kažem da ću nešto napraviti – to zaista i napravim, što je s vremenom postalo dio mog identiteta. Promjena postaje održiva u trenutku kada navika postane dio identiteta. I ja sam postala osoba koja, kada kaže da će nešto napraviti, to i napravi. Ne drugima. Već sebi.

Kako si onda izgradila tu samodisciplinu kreiranja sadržaja i odvojila se od te potrebe da kreiraš samo kada osjećaš inspiraciju?

Mene pokreće dijeljenje s drugima. I kada nekoga potaknem na promjenu, to je moj “why”. I kada mi se ne da, sjednem za laptop i podsjetim se zašto to radim. I prestala sam se voditi vlastitim kriterijima, tj. sviđa li se sadržaj koji kreiram – meni. Puno je važnije sviđa li se drugima, tj. donosi li nekome vrijednost. I često se dogodi da nešto što kreiram na brzinu, bude najčitanija objava u tom tjednu. S druge pak strane, neke moje ideje koje su meni bile ekstra genijalne i nastale su u inspirativnom momentu, drugima nisu bile toliko zanimljive. [smijeh]
 

#LastButNotLeast

Kada bi morala birati, bi li se mogla odlučiti koja je od ovih vrijednosti za tebe najvažnija?

Iskreno, teško mi je odlučiti između prve dvije. Zapravo mi djeluju kao dva sastavna dijela iste cjeline. Bez tog osjećaja mogućnosti, bez vjere u sebe, bez osjećaja da živim u svijetu punom potencijala i obećanja i dobrih ljudi – vjerojatno se ne bih usudila sanjati veliko. S druge pak strane, bez preuzimanja odgovornosti za svoj život, vjerojatno bih nastavila čekati da mi te lijepe stvari padnu s neba. Smijem li odgovori sa – “kombinacija”?

Moje dvije misli za kraj bile bi: 

Činjenica da si godinama linearno išao u jednom smjeru – ne znači da je to vrijeme “bačeno u vodu”. Činjenica da tek sada krećeš u drugom smjeru – ne znači da kasniš. Nelinearne i naizgled “neuredne” priče su često one najzanimljivije.